Tuesday, April 1, 2008

Kuća

Znam, ona me negde čeka,
u neko jutro, podne, veče,
makar ko prah, ili jeka,
da stignem do nje, nepostojeće.

Tu je, kraj druma, u šumi,
s velikim dvorištem, zelenim.
Za prošćem, krošnja lipe zašumi,
ili se samo pričulo meni?

I, trom, iz polja se vraćam,
od plodnosti zemlje - bez reči,
ženi i deci, slavom orača,
u dom, nas, nepostojećih.

Ruke mi pune pšeničnog zlata,
a rodbina me, ispod venje,
gleda iz starih kućnih vrata,
na zajedničko ponosna mrenje.

Mreška dan lišćem stepenište.
Na prvi stepenik moram.
Taknem ga, konji zanjište,
i kuća se odmakne, za korak.

I to se događa, naizmenično:
kad kuća postoji - mene nema.
I istina o meni - tek je sličnost
sa odsutnošću njenog trema.

Ima li je, ili ne? Za nju, dan
ne pita: krov joj obasjava
tajnim suncem: i to je san,
i ja u njemu dugo spavam?

...I u snu se da uđem - odlučujem?
Al kako stići do trema?
Hrastovih vrata zasun tu je.
A mene, sada, nigde nema...

Slušam, a ne čujem ništa.
Iz pojate, žedna, zableji stoka.
I neko viri iz dvorišta:
Čuvarkuća, plavog, krupnog, oka?

Rastera stoku, oduva seno,
sruši se, i u temelju drema.
Kaže u snu: sad me dragocenom
smatraj, kada me više nema!

Tu je, ali, nekako i nije.
Kuća je, samo nije ko kuće.
Jer, grade je iste čarolije
za trajanjem i iščeznućem!

No comments: