Monday, March 24, 2008

Presto

Babi Jeleni

Uskršnja zvona kucaju o vrata:
Sada će staru izdubiti zdelu.
Skrušeno, vernici, ruke od zlata,
Dižu u svetlost i kažu jelu:

„To je od njega, to je od njega...“
A crkva baca jutarnju senu.
„Blagoslovi, gospode! Nije zgorega,
Siđi u dom naš, makar u trenu!“

Svečanom trpezom puši se draga
Čorba, patničkim krikom iz zdele.
O mrve hleba! O vino! O blaga
Vest koju su, kroz veke žnjele

Kazaljke neba skrivenim lukom,
Strpljivo, dok sa trećim petlom,
Onaj što nije zajauko
Na krstu, stigao novim svetlom,

Da osvešta vino i hleb, krišom,
I vine ih tučnom nebu, zatim,
Spržene u jari, mivene kišom,
S jedrih čokota i klasjem zlatnim.

U vazduh osvetljen sto poleti:
„Tbog tebe, svete, ja sam presvisno!
Jedite moje telo, iz plaveti,
I pijte krv – božju prisnost!

A u dan sudnji, na znak mog prsta
Svi ćete vi, o krotki! K meni,
Zvucima trube, tako mi krsta,
Uzleteti mojim putem plamenim!

Al kome tajnu da poverim?
Užasu Urvine neba? Il snazi žežene,
A tužne slave, što presto rasu:
- Ako vas nije, nema ni mene!“

Bič

Kao onaj kome niko se ne nada
Na pijačni dan je ušao u hram:
Kokoške, žito, graja ljudskog stada:
Niko nije bio nikad tako sam.

Viknu: – Zar u domu moga oca,
Gde ničice treba pasti, duše čiste,
Molitvu i ljubav, sa zveketom novca,
Nevernici – izjednačili ste!

I stade, ne sa ljudskim jedom,
U božanskom gnevu plemenitom,
Trgovcima tezge da obara redom.

I, zgrabivši čvrsto dršku biča,
Izvi se u njegov fijuk, pritom.
Ostalo je, za vremena – priča